Sećam se te noći u bašti "Čuburske lipe". Pili smo Roze. Formalni razlog je bio to što je ona jela piletinu prilično panično štedeći kalorije, a ja neki biftek, ako se ne varam. Istine radi, varljivo mlado vino, ni crno ni belo, bilo je adekvatna podloga za dosadni iskreni razgovor koji se kako - tako mora obaviti: imamo li mi budućnost? Dakle, tematsko veče. Hm... Kako na to odgovoriti konkretnoj i uvek svrhovitoj devojci? Šta reći njenim malograđanskim "obavezama" u životnom formularu koji treba da dostavi svojim roditeljima na uvid i konačno odobrenje kako bi opravdala ljubav koja je u nju uložena? Ježim se od upotrebe reči "ljubav" i "ulaganje" u istoj rečenici, ne shvatam taj koncept koji su osmislili i ne umem da ga nazovem drugačije nego nekom vrstom emotivne ucene. I nisam dovoljno nepristojan da to kažem naglas. Odakle mi pravo da rušim taj svet ako nisam sposoban da sa njom sagradim bolji? Opterećivalo me je to idiotsko saznanje da negde daleko od nas sede neki ljudi i vuku naše konce. Poražavalo me je shvatanje da ona nije dovoljno jaka da se tome odupre, da se potpuno potčinila, da o nekoj pobuni ni ne misli. Znam, mogao sam da je ubedim u bilo šta, ali to bi vredelo samo neko vreme, a onda bi je neko drugi ubedio u nešto drugo. Konačno, nije se ni radilo o tome da neko preuzme presudan uticaj na nju. Tišine su postajale sve duže, svaka mučnija od prethodne dok konačno nije utihnula i poslednja opcija. Ubrzo smo se razišli.
Нема коментара:
Постави коментар